Uloga i značaj turističke agencije u razvoju seoskog turizma

Autor: Mr Vuk Garača

Kada se govori o turizmu i njegovom razvoju ne može se prenebregnuti veliki značaj koji su turističke agencije odigrale i uticaj koji su imale u cijeloj toj priči. Poznato je da je upravo sa turističko-agencijskim poslovanjem stupilo na scenu ono što se u modernom smislu te riječi naziva turizmom. Misli se kako na formiranje paket aranžmana i mogućnosti da gotovo svi putuju, tako i na znatan uticaj na stvaranje novih destinacija i njihovo zaokruživanje kao kompletnog proizvoda, ali svakako i na oblikovanje ukusa putujućih ljudi, prije svega preko ponude koju iznose pred njih. U tom kontekstu treba posmatrati i seoski turizam i njegov razvoj.

Kada se govori o turizmu, pa tako i o seoskom podrazumijeva se postojanje razvijene turističke ponude. Misli se dakako, na jednu sveobuhvatnu ponudu turističkih usluga i proizvoda turističke privrede date zemlje na domaćem ili međunarodnom turističkom tržištu. Dakle, da bi se moglo govoriti o turističkoj ponudi moraju postojati svi elementi te ponude, od objekta ponude pa do cijene, ali i subjekta koji pravi ponudu. Značajnu ulogu u svemu ima i posrednik, u ovom slučaju turistička agencija koja objedinjuje i kompletira date ponude i takve ih plasira na tržište, a vrlo često ih i sama kreira ili pak, učestvuje u tome.

Kao što je naznačeno upravo nosioci turističko-agencijske djelatnosti trebaju da budi ti, pored državnih organa, koji će dati najznačajniji podsticaj razvoju seoskog turizma. U tom smislu bi se turistička agencija pojavljivala kao partner koji sklapa ugovor o alotmanu sa pružaocem usluga na selu ili cijelim selom, kao što to čini sa hotelskim preduzećima. Nesumnjivo da bi tako ponijela na svojim plećima i ulogu animatora seoskog stanovništva da se upuste u novu djelatnost, ali i svojevrsnog prenosioca znanja i iskustva. NJihova uloga se ovdje ne završava, jer se agencije, pogotovo one veće i jače mogu pojaviti kao kreditori ili garanti seoskim domaćinstvima za dobijanje bankarskih kredita, kako bi ovi doveli ponudu, odnosno uslugu na jedan viši nivo kvaliteta. U tom slučaju agencije bi se pojavljivale kao garanti da je obezbijeđen plasman proizvoda.

Kod nas se teško može govoriti o cjelovitoj i objedinjenoj ponudi seoskog turizma, samim tim što je ova grana turizma kod nas još uvijek u povoju. Javljaju se pojedinačne aktivnosti u tom pravcu, gdje se samo jedno ili manji broj domaćinstava stidljivo uključio u ovu dopunsku djelatnost. Razlog tome treba tražiti u neobavještenosti i nipodaštavanju sopstvenih mogućnosti i onoga što imaju, jer su im kompleks niže vrijednosti nametnuli savremeni tokovi civilizacije. Tako siromašni i „zaostali“, prije svega u materijalnom smislu, smatraju da savremenom čovjeku nemaju šta da ponude.

Tu treba tražiti i dio krivice turističkih agencija koje nisu našle za shodno da u okvir svoje ponude uvrste i neko selo. O tome svjedoči i istraživanje ponude turističkih agencija, odnosno domaćih turističkih mijesta u njihovoj ponudi.

Tako se na osnovu anketnog istraživanja na uzorku od 37 turističkih agencija, tokom pripreme i u samoj sezoni 2003. godine, došlo do zaključka da poslovanje agencija potpuno odražava sezonski karakter turizma, te da u turističkoj ponudi svih turističkih agencija dominiraju primorska turistička mjesta. Na drugom mjestu se nalaze banje, a zatim planinske destinacije, dok se na samom dnu nalze jezera i neka druga mjesta. Dakle o seoskom turizmu nema ni pomena, a još manje o turističkoj ponudi (Vidić, 2003).

Grafik br. 1. Prikaz strukture domaće ponude turističkih agencija za ljeto 2003. god. izražen u %.

Izvor: (Vidić, 2003).

Na osnovu grafikona broj 1 može se zaključiti da su u strukturi domaće ponude turističkih agencija za ljetnju sezonu 2003. dominirala primorska mjesta sa nepunih 50%, dok je u isto vrijeme broj aranžmana za navedena mjesta prelazio 70%. To znači da su sva ostala turistička mjesta, dakle u kontinentalnom djelu zemlje takođe, zastupljena sa nešto više od 50%, ali se broj aranžmana za ova mjesta svodi samo na 26%.
Rezultati ovog istraživanja pokazali su da turističke agencije posluju po inerciji, te da distribuiraju isključivo produkt hotela i saobraćajnih preduzeća, a ne cjelovit turistički proizvod turističkih mjesta. Na taj način se zapostavlja kulturna baština i osakaćuje turistička ponuda. U tom kontekstu je neizbježno kreativnije angažovanje turističkih agencija u osmišljavanju ukupne ponude i plasiranja turističkih vrijednosti u okviru iste (Vidić, 2003).
Na osnovu anketnog istraživanja sprovedenog u Novom Sadu, na uzorku od 30 turističkih agencija, uglavnom članica YUTA-e, početkom septembra 2004. godine došlo se do zaključka da agencije uglavnom ne raspolažu ponudom iz oblasti seoskog turizma. Manji broj agencija je spreman, iako nema ništa slično u ponudi, da za određeni broj interesenata napravi neki aranžman. Poražavajuća je činjenica da veliki broj zaposlenih u turističkim agencijama uopšte ne zna šta se podrazumijeva pod seoskim turizmom, pa tako nude smještaj u privatnim kućama i vilama na Zlatiboru, Kopaoniku ili Paliću.

Tabela br. 1. Prikaz zastupljenosti ponude seoskog turizma u turističkim agencijama Novog Sada.

Pitanja Da li u ponudi imaju
seoski turizam?
Da li su ga ranije
imali u ponudi?
Da li planiraju da ga
uvrste u ponudu?
Odgovori
Da 4 6 3
Ne 26 24 23

Izvor: Sopstveno anketno istraživanje.

Tabela broj 1 pokazuje da se od 30 ispitanih turističkih agencija po pitanju uvrštenosti seoskog turizma u sopstvenu ponudu, pozitivno izjasnilo samo 4, što je oko 10%, dok je negativan odgovor imalo čak, blizu 90% turističkih agencija. Nešto više je pozitivno odgovorilo na pitanje o ranijoj zastupljenosti ovog vida turizma u svojoj ponudi, dok su od 26 turističkih agencija, koje su se izjasnile da seoski turizam nemaju u ponudi, 3 izjavile da će u narednom periodu nešto slično uvrstiti u okvir svoje djelatnosti.
Na osnovu svega rečenog, kao i u pogledu evropskih dostignuća u ovoj oblasti, može se reći da prava turistička ponuda u okviru seoskog turizma kod nas ne postoji, mada je u praksi ona ipak prisutna i kao takva ukazuje da ima i onih sela koja nemaju nikakvu turističku ponudu, premda bi imala šta iznijeti na tržište.

Literatura

1. Đukić, V.(1992), Seoski turizam Srbije, Turistička štampa, Beograd
2. Vidić, N. (2003), „Domaća turistička mjesta u ponudi turističkih agencija“, Turizam, Prirodno-matematički fakultet Novi Sad, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo, sv. 7, str. 47-48
3. Čomić, Đ. (2001), „Strategija planiranja razvoja ruralnog turizma“, Ruralni turizam i održvi razvoj Balkana, Prirodno-matematički fakultet Kragujevac, Kragujevac, str.
4. Bakić, O. (2000), Menadžment turističke destinacije, Ekonomski fakultet Beograd, Beograd
5. Jovičić, Ž. (1980), Osnovi turizmologije, Naučna knjiga, Beograd
6. Sopstvena istraživanja na terenu 2003. i 2004.godine.