Održivi razvoj kulturnog turizma

Autor: Mr Vuk Garača

Turizam proističe iz prostora, odvija se u prostoru i utiče na transformaciju prostora (Čomić Đ., 1998; Ahmetović-Tomka D., 1996). On je svojevrstan potrošač prostora, koji često koristi one objekte i površine koje nisu interesantne za niz drugih djelatnosti (Stanković S., 1998), pri čemu njihovom degradacijom brzo i lako nastaju konfliktne situacije, a turistički potencijali se često nepovratno gube, što može onemogućiti turističku djelatnost (Stanković S., 1995; Pavić R., 1987). U tom smislu, Petrovaradinska tvrđava se mora turistički razvijati i uobličavati, ali u skladu sa takozvanim održivim razvojem, koji neće, ni na koji način štetiti lokalitetu, nego doprinijeti njenoj sanaciji i očuvanju i rekonstrukciji pojedinih dijelova, kako bi ostao i opstao za buduće naraštaje. Tako, kada se govori o održivosti jedne destinacije, treba reći da ona  predstavlja njenu sposobnost, da održava i brani kvalitet svog fizičkog, socijalnog i kulturnog okruženja, sa svim svojim resursima, dok se sa sopstvenim proizvodom takmiči na tržištu. U tom smislu, uspješan menadžment turističke destinacije, pored tradicionalnih ekonomskih i menadžerskih znanja uključuje i princip upravljanja prostornim mogućnostima jedne destinacije i sva znanja i vještine vezane za specijalnu zaštitu prostora, sigurnost i obnovljivost kvaliteta životnog okruženja, uz sužavanje ljudske djelatnosti u osjetljivim prirodnim i kulturnim zonama (Ritchie B. and Crouch G., 2003).

Koncept održivog turizma zasnovan je na tri noseća stuba održivog razvoja, koje je definisala i preporučila Svjetska turistička organizacija, a to su: održivost ekonomskog, kulturnog i prirodnog okruženja (WTO, 1992). Svjetska turistička organizacija dalje navodi i upozorava da je razvoj održivog turizma moguć, jedino ako su svi relevantni činioci potpuno informisani i uključeni u taj proces, te da njegova implementacija zahtijeva izgrađen konsenzus i predstavlja kontinuiran proces, baziran na konstantnoj kontroli i korekciji svih uočenih nedostataka, ukoliko ih ima i ukoliko je to potrebno, kao i jaku političku pozadinu i podršku uz njeno aktivno učešće. Sa druge strane, održivi turizam mora održavati visok nivo turističke satisfakcije, ali i obezbjediti rast svijesti o okruženju i voditi aktivnu promociju održivog turizma (Mihalič T., 2006).

Prethodno navedeni faktori upućuju na jednu novu kategoriju održivosti, a to je noseći kapacitet. U njemu su sublimirane sve ideje održivog razvoja turizma, te se on javlja kao jedinstvena funkcija održivog razvoja. Noseći kapacitet je mogućnost neke oblasti da primi posjetioce, a da se pri tome ne ugroze prirodni motivi i ne izazovu sociokulturna oštećenja (Đukić-Dojčinović V., 2005), što bi dalekosežno uticalo na ukupnu degradaciju prostora izloženog posjetama. Činjenica je da bilo koja vrsta degradacija prostora namijenjenog turističkoj posjeti ima za posljedicu pad kvatiteta turiastičkog doživljaja, pa se tako noseći kapacitet može posmatrati i kao maksimalan broj posjetilaca, koji koriste neki prostor, bez nepoželjnih posljedica i bez pada kvaliteta turističkog doživljaja (Mathieson A. and Wall G., 1982). Pored navedenog, isključuje se i mogućnost štetnog uticaja na društvo, ekonomiju i kulturu konkretne destinacije, uz primjedbu da je on fundament održivog razvoja (WTO, 1992). Dakle, samo kontrolisan razvoj turističkih kretanja, gdje je broj turista nosećim kapacitetom strogo ograničen, može mjesta i objekte od velikog nacionalnog, istorijskog i kulturnog značaja pretvoriti u turističke centre, bez opasnosti da budu uništeni (Đukić-Dojčinović V., 2005). U tom smislu, noseći kapacitet je sredstvo u organizaciji turizma, kojim se redukcijom broja turista sprječava narušavanje prirodnih i kulturnih vrijednosti turističke destinacije (Stojanović V., 2006). Kao sublimat ideja održivosti, noseći kapacitet je heterogena pojava, koja se manifestuje kroz četiri različita nivoa, odnosno kapaciteta koja definišu pojedine segmente održivosti kao cjeline. Ovi segmenti su toliko elementarni da moraju biti osnova svakog dugoročnog plana turističkog razvoja nekog područja ili destinacije, a to su: ekološki, socijalni, psihološki, ekonomski noseći kapacitet (O’Relly M. A., 1986).

Može se donijeti zaključak da noseći kapacitet nije samo broj, koji se izračunava pomoću neke jednostavne formule, nego jedan kompleksan izraz međuzavisnosti različitih faktora, koji ne moraju i u većini slučajeva nisu kompatibilni, već naprotiv, često vrlo opozitni. U tom smislu treba tražiti kompromise i pomirljiva rješenja, koja izražena u broju posjetilaca, odnosno turista neće ugroziti kulturno dobro i prirodu njegovog okruženja. Tako je, pri izračunavanju nosećeg kapaciteta, neophodno obaviti određene predradnje i stvoriti preduslove za to (Vukosav S. i drugi, 2007, a). U vezi s tim, moguće je izvesti osam faza u ovom postupku: određivanje menadžment standarda za destinaciju ili turistički resurs; određivanje vremenskog perioda za koji se definiše noseći kapacitet; indikatore elološke, socio-kulturne, psihološke, ekonomske održivosti; definisanje mjera održivog stanja za svaki od indikatora; uspostavljanje očiglednih veza između stanja, indikatora i nivoa korištenja; rasuđivanje o mogućnostima prihvatanja određenih uticaja; određivanje nosećeg kapaciteta i menadžment strategije (Hall C. M. and Mc Arthur S., 1998).

Kada se govori o zaštićenim dobrima u kontekstu prostornih planova treba reći da se “ekološka dimenzija” tog prostora često zanemaruje u cilju ekonomskog razvoja, koji nije uskladu sa zaštitiom životne sredine (Filipović D., Obradović D., 2005). Zato je u savremenom planiranju neophodno uvođenje strateške procjene uticaja, gdje ekološka dimenzija prožima čitav proces izrade planskih dokumenata, čime oni postaju kvalitetniji i usklađeniji sa konceptom održivog razvoja (Filipović D., 2005), pa i održivog razvoja turizma, koji ovu procjenu mora maksimalno poštovati.

Ako se turizam planski razvija na određenom prostoru, on ne može negativno uticati na prostor, već pospješuje akcije zaštite prirodnih i antropogenih vrijednosti koje valorizuje (Stanković S., 1991) i više od drugih djelatnosti izbjegava kolizije i potencira elemente komplementarnog razvoja (Stanković S., 1996). Tako turizam treba da edukuje, obrazuje, promoviše i zainteresuje turiste za to šta posjećuju i nametne priču o odgovornosti, te tako razvije svijest o održivosti uopšte. Potrebno je naglasiti da je edukativna komponenta ovog tipa turizma, njegov ključni aspekt, te da turisti žele da uče, vide, rade, čine i učestvuju (Vistoria, 2006). Upravo je takav vid turizma kulturni turizam, koji je pored ostalog prepoznat kao novo tržište i nova forma turizma, koja uvijek opstaje (Richards G., 2001), kao posebno interesovanje u turizmu (Weiler and Hall C. M., 1992; Douglas N. and Derrett R., 2001) i kao posebna tržišna niša sa rastućom tražnjom (Jansen-Verbeke M., 1996). Kada je riječ o održivosti kulturni turizam se najviše pominje kao blagotvoran i koristan za održivi razvoj, pri čemu kulturna baština ostaje i za buduće generacije. Na taj način su dovedeni u vezu turizam i korištenje istorije, tradicije, kulture i kulturne baštine u komercijalne svrhe (Prohaska S., 1995). Tako se kulturni turizam, pored ostalog koristi za pozitivnu promociju kulture i kulturne baštine (Light D., 2000). Prema tome, ovakav međusobni odnos kulture i turizma, donosi široku povezanost i uzajamnu korist, koja je potvrđena stvaranjem ekstra dobiti, u korist obje djelatnosti, a kao posljedicu ima održivost i unaprjeđenje kulturnih resursa, koji bi u suprotnom možda i nestali (Hughes H., 2000). Zanimljivo je reći, da se kulturni turizam i kulturni turisti često ističu kao superiorni u odnosu na druge turiste i druge oblike turizma (Gilbert D. and Lizotte M., 1998). Značajna je činjenica da kulturni turizam predstavlja veoma raširenu pojavu i djelatnost koja stvara uslove za širok spektar aktivnosti. Kulturni turizam štiti kulturnu baštinu, pri čemu je stavlja u funkciju različitih muzičkih, plesnih ili pozorišnih događaja (Hughes H., 1998). Takođe, kulturna dobra se koriste, bilo za kulturne potrebe ili događaje, koji su primarni razlog posjete ili za neka druga dešavanja, a posjetioci kulturnih atrakcija su često označeni kao kulturni turisti, bez obzira na motiv njihove posjete (Richards G., 1999). Važnost kulturne baštine, kao turističke atrakcije je u tome što pruža mogućnost privlačenja posjetilaca, te je prema tome njen značaj nedvosmislen (Richards G., 2002). Kulturna baština se razlikuje prema tipu kulturnog zadovoljstva i potreba koje zadovoljava, kao i prema sposobnosti privlačenja koju posjeduje (Hughes H. and Allen D., 2003). Kulturni turizam ne uključuje samo kulturu, nego i zabavu, krajolik, gastronomiju, visokokvalitetne prehrambene proizvode i rukotvorine, događaje, ture i izlete (Garača V., 2003).

U tom kontekstu se javljaju turističke manifestacije kao vid turističke ponude, čiji je sadržaj blisko povezan sa lokacijom održavanja (Bjeljac Ž., Ćurčić N., 2007), zbog čega su, kao turistička vrijednost postale najbrže rastuća turistička atrakcija (Mayfield T.L. and Crompton J.L., 1995) i  najrasprostranjenija vrsta turističkih događaja (Getz D. and Chayne J., 1997). One se izdvajaju po svojoj specifičnosti, edukativnom sadržaju, posebno kada se radi o obilježavanju istorijskih događaja od lokalnog značaja (Getz D., 1997) i značaju za ostvarivanje turističkih efekata i ciljeva (Avramovski M., 1996; Bjeljac Ž., 2006), kao i sposobnosti da kreiraju pozitivan imidž destinacije (Baum T., Hagen L., 1999) i doprinesu nivou turističke atraktivnosti, medijske pokrivenosti i opšte promocije mjesta i destinacije (Backman K., i drugi 1995). Festivali i događaji su elemanat tradicije jedne zajednice, a njihov broj i vrste stalno rastu. Pri tome, oni su jednoznačno povezani sa turizmom. Takođe, događaji privlače strane posjetioce, koji su od velike važnosti za lokalnu zajednicu, u čemu se i ogleda uloga lokalnih događaja (Bjeljac Ž. i Ćurčić N., 2005). Kao takve, turističke manifestacije predstavljaju veoma značajan činilac u vezivanju turista za jednu destinaciju, u prenošenju znanja i iskustava i stvaranju dobrih međuljudskih odnosa, kao i potpunijem upoznavanju jedne destinacije kroz interpretaciju kulturne baštine. Drugim riječima, turisti žele da razumiju i saznaju o svemu što se nalazi jednoj teritoriji, konzumirajući mješavinu navedenih elemenata, umjesto gole destinacije (Po-Matilde, 2006).

Literatura

  1. Avramovski, M., (1996): Marketing na golemite manifestacii, Institut za istraživanje na turizam, Fakultet za turizam i ugostitelstvo, Ohrid.
  2. Ahmetović-Tomka, D., (1996): Regionalizacija turizma u prostornom planiranju, Zbornik radova, br. 25, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju turizam i hotelijerstvo, Novi Sad.
  3. Bjeljac, Ž. and Ćurčić, N., (2005): Etnographic Events in Vojvodina as Part of Tourist Offer, Geographica Pannonica, 9, Departmant of Geography, Tourism and Hotel Management, Novi Sad.
  4. Baud-Bovy, M., (1967): Problemes de planification et d’urbanisme posee par la creation de nouvelles stations de vacances, CHET, Aix-en-Provance.
  5. Baud-Bovy, M. and Lawson, F., (1967): Tourism and Recreation Development, CBI Publishing Comp, Boston.
  6. Backman, K, S., Backman, M., Uysal, K. and Mohr, S., (1995): Event tourism: An ehamination of motivations and activities, Festival Management & Event Tourism, 3(1).
  7. Baum, T. and Hagen, L., (1999): Responses to seasonality: The expiriences of peripheral destinations. International journal of tourism research, 1.
  8. Vistoria, (2006): Educational training policies for landscape interpretation, National tourist association – Slovenija, Ljubljana.
  9. Vukosav, S., Garača, V. i Jovanović, G., (2007, a): Problemi utvrđivanja nosećeg kapaciteta u nacionalnim parkovima, na primeru Nacionalnog parka Fruška Gora, Zbornik radova, br. 55, Geografski fakultet, Beograd.
  10. Gilbert, D., & Lizotte, M., (1998): Tourism and the performing arts. Travel and Tourism Analyst, 1.
  11. Getz, D. and Chayne, J., (1997): Special event motivations and behavior, U Ryan, C (ed), The tourist expirience, A new introduction.
  12. Getz, D., (1997): Event Management and Event Tourism, Cognizant Communications Corporation, New York.
  13. Douglas, N., Douglas, N., & Derrett, R., (Eds.) (2001): Special interest tourism: Context and cases. Brisbane.
  14. Đukić-Dojčinović, V., (2005): Kulturni turizam, Clio, Beograd.
  15. Zakon o planiranju i izgradnji, Službeni glasnik Republike Srbije br. 47\2003 i 34/2006, , Beograd.
  16. Jansen-Verbeke, M., (1996): Cultural tourism in the twenty-first century. World Leisure and Recreation, 31(1).
  17. Light, D., (2000): Gazing on communism: Heritage tourism and postcommunist identities in Germany, Hungary and Romania. Tourism Geographies, 2(2).
  18. Laws, E., (1995): Tourism destination management, Routledge, London.
  19. Mathieson, A., Wall, G., (1982): Tourism: Economic Physical and Social Impact, Longram, London.
  20. Mihalič, T., (2006): Tourism and its environments, Ekonomska fakulteta, Ljubljana.
  21. Mayfield, T. L. and Crompton, J. L., (1995): Development of of an instrument for identifying community reasons for staging a festival, Journal of Travel Research, 33(3).
  22. O’Relly, M. A., (1986): Tourism Carrying Capacity: Concept and Issues, Tourism Management, 7(4).
  23. Pavić, R., (1987): Turizam, ekologija i prostor, Zbornik radova, Turizam i prostor – ekološki aspekti konfliktnih situacija, Institut za turizam, Zagreb.
  24. Prohaska, S., (1995): Trends in cultural heritage tourism. In M. Conlin & T. Baum (Eds.), Island tourism: Management principles and practice, New York: Wiley.
  25. Richards, G., (Ed.) (2001): Cultural attractions and European tourism. Wallingford: CABI.
  26. Richards, G., (2002). Tourism attraction systems: Exploring cultural behavior. Annals of Tourism Research, 29(4).
  27. Richards, G., (1999): European cultural tourism: Patterns and prospects. In D. Dodd, & A. van Hemel (Eds.), Planning cultural tourism in Europe, Amsterdam: Boekman Foundation and Ministry of Education, Culture and Science.
  28. Stojanović, V., (2006): Održivi razvoj turizma i životne sredine, Departman za geografiju, turizam i hotelijerstvo, PMF, Novi Sad.
  29. Stanković, S., (1991): Ekologija i turističko tržište, Geografski godišnjak, broj 27, Srpsko geografsko društvo, Podružnica Kragujevac, Kragujevac.
  30. Stanković, S., (1998): Turizam i prostor – Komplementarnost i kolizije, Turizam, br. 2, Prirodno-matematički fakultet, Departman za geografiju, Turizam i hotelijerstvo, Novi Sad.
  31. Stanković, S., (1996): Teorijske osnove turističke valorizacije jezera, Glasnik, br LXXVI (2), Srpsko geografsko društvo, Beograd.
  32. Stanković, S., (1995): Pozitivni i negativni uticaji turizma na životnu sredinu, Glasnik, br. LXXV (1), Srpsko geografsko društvo, Beograd.
  33. The Po-Matilde system, (2006): A tourist and cultural development program of the Matilde di Canossa territory, Coordinamento Sistema Po-Matilde, Mantova.
  34. Filipović, D. i Obradović, D., (2005): Strateška procena uticaja u prostornom planiranju – instrument za utvrđivanje značaja planskih rešenja za zaštitu životne sredine, Glasnik, LXXXV (2), Srpsko geografsko društvo, Beograd.
  35. Filipović, D., (2005): Specifičnosti u izradi i proceduri donošenja strateške procene uticaja na životnu sredinu, Zbornik radova sa stručne konferencije “Inženjerske aktivnosti i obaveze u zaštiti životne sredine”, Udruženje inženjera Beograda i Skupštine grada Beograda, Beograd.
    Hall, C., M. and McArthur, S., (1998): Integrated Heritage Management, The Stationery Office, London.
  36. Hughes, H., (1998): Theatre in London and the inter-relationship with tourism. Tourism Management, 19(5).
  37. Hughes, H., (2000): Arts, entertainment and tourism. London: Butterworth-Heinemann.
  38. Hughes, H., Allen, D., (2005): Cultural tourism in Central and Eastern Europe: the views of ‘induced image formation agents’. Tourism Management, 26(5).
  39. Čomić, Đ. i Pjevač, N., (1997): Turistička geografija, Savezni centar za unapređenje hotelijerstva, Beograd.
  40. World Tourism Organization, (1992): Tourism Carrying Cappacity: Report on the Senior – Level Expert Group Meeting held in Paris, June 1990, WTO, Madrid.
  41. World Tourism Organization, (1980): L´evalution des projects touristiques, Madrid.